Sistemi upravljanja i vladanja danas su standardizirani, te se rukovodstvo preduzeća, a u nekim državama i vlade, certificiraju. Certificiranje podrazumijeva da menadžment ili vlada države u svojim sistemima upravljanja i vladanja zadovoljavaju zahtjeve standarda i da ostvaruju nivo ciljeva koji su samo zacrtali i javno objavili.
Industrijska proizvodnja u svijetu istorijski je karakterisana sa tri nivoa: (i) proizvodnja za funkciju, (ii) proizvodnja za sigurnost i (iii) proizvodnja za okolinu i zdravlje (uključujući i suzbijanje klimatskih promjena). Cilj proizvodnje za funkciju je da proizvod ispuni očekivanja kupca, što se naziva kvalitet. Znači, kvalitet nije nešto jako dobro,nego je kvalitet ono što kupac želi. Za mnoge je veći kvalitet porcija ćevapčića u poznatoj ćevabdžinici, nego ručak u pariškom Maximu. Iz jednostavnog razloga što oni ne znaju šta da očekuju u čuvenom pariškom restoranu.
Proizvodnja za sigurnost ima za cilj da ne dođe do ozljede i nesreće (da rudarska lampa ne izazove eksploziju metana, da neko ne strada od električne energije u slučaju oštećenja izolacije, da ne eksplodira plinska peć...).
Proizvodnja za okolinu ima čitav niz generacija; ali najkraće, to su proizvodi koji ne sadrže štetne hemikalije, koji štede prirodne resurse, koji ne zagađuju.
Paralelno sa razvojem proizvoda, javlja se i razvoj sistema menadžmenta (upravljanje) i governansa (vladanje) čiji je cilj da osigura dati nivo pristupa proizvodnji. Najstariji nađeni dokument sistema menadžmenta za kvalitet i sigurnost je u Hamurabijevom zakoniku (vladao u Babilonu od 1728 do 1686. godine prije nove ere).
U Hamurabijevom zakoniku zapisano je: Ako zidar nekome gradi kuću i završi je onda to čovjek njemu mora platiti 2 shekela srebra (18,2 g) za svaki sar (14,88 m2). Ako zidar nekome gradi kuću, a konstrukcija te kuće ne bude dovoljno jaka i kuća se sruši i usmrti vlasnika, tog zidara treba ubiti. Ako rušenje izazove smrt sina vlasnika, onda treba ubiti zidareva sina. Ako pri tom pogine vlasnikov rob, zidar će dati roba iste vrijednosti. Ako se pri urušavanju uništi imovina, zidar će nadoknaditi ono što se urušilo; budući da kuću nije dovoljno dobro sagradio, sagradiće novu o svom trošku. Ako zidar gradi kuću, a ne napravi dovoljno jaku konstrukciju, tako da se sruši jedan zid, tada mora ponovo sagraditi taj zid, ali pojačan, na svoj trošak.
Tri i po milenija kasnije, Petar Prvi Aleksejevič Romanov ili Petar Veliki, ruski car i imperator koji je vladao Rusijom od 1682. do svoje smrti 1725. godine, izdao je naredbu o kvalitetu oružja i municije.
U naredbi se kaže: Naređujem da se vlasnik fabrike oružja Karnilo Beloganez istuče bičem i otjera u manastir, zato što se - podlac jedan –osmjelio Carskoj vojsci prodavati neispravne puške kremenjače i lošu municiju. Starijeg predradnika Flora Fuksa istući bičem i otjerati u Azov, da više ne stavlja žigove kvaliteta na loše oružje. Peterburškoj oružanoj kancelariji naređujem da pređe u Tulu, te danju i noću nadgleda ispravnost oružja. Neka pisari i njihovi pomoćnici motre kako predradnici stavljaju žigove, pa ako posumnjaju u njihovu ispravnost, neka provjeravaju i posmatraju učinak oružja u streljani. Iz dvije puške pucati svakog mjeseca dok se ne pokvare. Ako zbog propusta pisara i njihovih pomoćnika dođe do pogreške, osobito u toku bitke, istući ih bićem po ogoljelom mjestu. Vlasniku fabrike oružja odmjeriti 25 udaraca i kaznu od jednog dukata po svakoj neispravnoj pušci, starijeg predradnika tuči do besvijesti, starije činovnike dati u podoficire, a činovnike dati u pisare, pisare lišiti nedeljne čašice u trajanju od jedne godine. Novom vlasniku Tvornice oružja, Demidovu, naređujem da pisarima i njihovim stanovnicima izgradi kuće koje ne smiju biti gore od gazdinske. Ako ne bude tako neka se Demidov ne ljuti - narediću da ga se liši života.
Danas, naravno sistemi upravljanja ili vladanja imaju drugo lice, orjentisani su nagradama i priznanjima, a ne drakonskim kaznama.
Sistemi upravljanja i vladanja su danas standardizirani, te se rukovodstvo preduzeća, u nekim državama i vlade, certificiraju. Certificiranje znači da menadžment ili vlada države u svojim sistemima upravljanja i vladanja zadovoljavaju zahtjeve standarda i da ostvaruju onaj nivo ciljeva koji su sami zacrtali i javno objavili.
Međunarodni standard (ISO) koji se odnosi na kvalitet donesen je 1986. godine. U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, krajem prošlog vijeka, jedna laboratorija Energoinvesta je bila prva organizacija koja se certificirala po tom standardu. Mada se standard ne odnosi na proizvod nego na sistem menadžmenta, tadašnji predsjednik Vlade FBiH je izjavio: Očekujem da i drugi proizvodi Energoinvesta dobiju ovaj certifikat.
Više od deset godina ranije, premijerka Velike Britanije Margareta Tačer je rekla: Kvalitet je kada se vrati kupac, a ne proizvod. Znači kvalitet je povjerenje u proizvođača.
Prvi međunarodni standard koji reguliše odnos prema okolini donesen je 1996. godine. Države nastale raspadom Jugoslavije su taj standard različito shvatile. Engl. Environmental Management Systems u Hrvatskoj je prevedeno sa Sustav upravljanja okolišem, kao da organizacija upravlja svojim okolišem, a ne svojim radom koji ima okolinski aspekt. U Srbiji su preveli sa Sistemi upravljanja zaštitom životne sredine, mada riječ zaštita ne postoji u standardu, niti on ima cilj zaštitu (taj cilj ostvaruje država). U Bosni i Hercegovini je prevedeno sa: Sistemi okolinskog upravljanja, tj. to je način, aspekt upravljanja nekim preduzećem. Ovdje se ne radi o razlici u terminima okolina, okoliš, životna sredina i sistem i sustav. To je stvar jezika. Ali pitanje je ko čime upravlja: okolišem, zaštitom ili svojim preduzećem.
Postoji dosta nerazumijevanja smisla ovih standarda. Jedno pitanje: Da li se može certificirati odnos prema okolini menadžmenta fabrike koja prekomjerno zagađuje okolinu, gdje građani protestvuju, čak spriječavaju dovoz sirovina, gdje je inspektor podnio prijavu zbog previsoke emisije, gdje je čak protiv preduzeća pokrenuta sudska tužba?
Da, može. To je pravi trenutak i povod da se certificira sistem okolinskog upravljanja preduzeća. Preduzeću je potrebno povjerenje banke gdje će podići kredit. Potreban mu je mir, rad bez vanjskog pritiska, da može ostvariti proizvodnju koja će mu donijeti prihod i osigurati sredstva za modernizaciju tehnologije kako bi prestalo sa zagađivanjem. Ali, kako imati povjerenje? Ko će vjerovati i trpiti zagađivanje još godinu dana dok preduzeće ne smanji emisiju. Međutim, ukoliko je menadžment preduzeća certificiran po standardima sistema okolinskog upravljanja, to znači da preduzeće ima cilj i rokove zadovoljavanja okolinskog zakonodavstva, da zna na koji način će to postići, da su određeni rokovi i faze osiguranja sredstava i nabavke tehnologije. Certifikat je sredstvo povjerenja. I banke i građani i vlast bi trebalo da imaju povjerenja u certifikat, te da se čak aktivno uključe u proces sanacije zagađivanja, umjesto da protestvuju.
Industrijska proizvodnja u svijetu istorijski je karakterisana sa tri nivoa: (i) proizvodnja za funkciju, (ii) proizvodnja za sigurnost i (iii) proizvodnja za okolinu i zdravlje (uključujući i suzbijanje klimatskih promjena). Cilj proizvodnje za funkciju je da proizvod ispuni očekivanja kupca, što se naziva kvalitet. Znači, kvalitet nije nešto jako dobro,nego je kvalitet ono što kupac želi. Za mnoge je veći kvalitet porcija ćevapčića u poznatoj ćevabdžinici, nego ručak u pariškom Maximu. Iz jednostavnog razloga što oni ne znaju šta da očekuju u čuvenom pariškom restoranu.
Proizvodnja za sigurnost ima za cilj da ne dođe do ozljede i nesreće (da rudarska lampa ne izazove eksploziju metana, da neko ne strada od električne energije u slučaju oštećenja izolacije, da ne eksplodira plinska peć...).
Proizvodnja za okolinu ima čitav niz generacija; ali najkraće, to su proizvodi koji ne sadrže štetne hemikalije, koji štede prirodne resurse, koji ne zagađuju.
Paralelno sa razvojem proizvoda, javlja se i razvoj sistema menadžmenta (upravljanje) i governansa (vladanje) čiji je cilj da osigura dati nivo pristupa proizvodnji. Najstariji nađeni dokument sistema menadžmenta za kvalitet i sigurnost je u Hamurabijevom zakoniku (vladao u Babilonu od 1728 do 1686. godine prije nove ere).
U Hamurabijevom zakoniku zapisano je: Ako zidar nekome gradi kuću i završi je onda to čovjek njemu mora platiti 2 shekela srebra (18,2 g) za svaki sar (14,88 m2). Ako zidar nekome gradi kuću, a konstrukcija te kuće ne bude dovoljno jaka i kuća se sruši i usmrti vlasnika, tog zidara treba ubiti. Ako rušenje izazove smrt sina vlasnika, onda treba ubiti zidareva sina. Ako pri tom pogine vlasnikov rob, zidar će dati roba iste vrijednosti. Ako se pri urušavanju uništi imovina, zidar će nadoknaditi ono što se urušilo; budući da kuću nije dovoljno dobro sagradio, sagradiće novu o svom trošku. Ako zidar gradi kuću, a ne napravi dovoljno jaku konstrukciju, tako da se sruši jedan zid, tada mora ponovo sagraditi taj zid, ali pojačan, na svoj trošak.
Tri i po milenija kasnije, Petar Prvi Aleksejevič Romanov ili Petar Veliki, ruski car i imperator koji je vladao Rusijom od 1682. do svoje smrti 1725. godine, izdao je naredbu o kvalitetu oružja i municije.
U naredbi se kaže: Naređujem da se vlasnik fabrike oružja Karnilo Beloganez istuče bičem i otjera u manastir, zato što se - podlac jedan –osmjelio Carskoj vojsci prodavati neispravne puške kremenjače i lošu municiju. Starijeg predradnika Flora Fuksa istući bičem i otjerati u Azov, da više ne stavlja žigove kvaliteta na loše oružje. Peterburškoj oružanoj kancelariji naređujem da pređe u Tulu, te danju i noću nadgleda ispravnost oružja. Neka pisari i njihovi pomoćnici motre kako predradnici stavljaju žigove, pa ako posumnjaju u njihovu ispravnost, neka provjeravaju i posmatraju učinak oružja u streljani. Iz dvije puške pucati svakog mjeseca dok se ne pokvare. Ako zbog propusta pisara i njihovih pomoćnika dođe do pogreške, osobito u toku bitke, istući ih bićem po ogoljelom mjestu. Vlasniku fabrike oružja odmjeriti 25 udaraca i kaznu od jednog dukata po svakoj neispravnoj pušci, starijeg predradnika tuči do besvijesti, starije činovnike dati u podoficire, a činovnike dati u pisare, pisare lišiti nedeljne čašice u trajanju od jedne godine. Novom vlasniku Tvornice oružja, Demidovu, naređujem da pisarima i njihovim stanovnicima izgradi kuće koje ne smiju biti gore od gazdinske. Ako ne bude tako neka se Demidov ne ljuti - narediću da ga se liši života.
Danas, naravno sistemi upravljanja ili vladanja imaju drugo lice, orjentisani su nagradama i priznanjima, a ne drakonskim kaznama.
Sistemi upravljanja i vladanja su danas standardizirani, te se rukovodstvo preduzeća, u nekim državama i vlade, certificiraju. Certificiranje znači da menadžment ili vlada države u svojim sistemima upravljanja i vladanja zadovoljavaju zahtjeve standarda i da ostvaruju onaj nivo ciljeva koji su sami zacrtali i javno objavili.
Međunarodni standard (ISO) koji se odnosi na kvalitet donesen je 1986. godine. U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, krajem prošlog vijeka, jedna laboratorija Energoinvesta je bila prva organizacija koja se certificirala po tom standardu. Mada se standard ne odnosi na proizvod nego na sistem menadžmenta, tadašnji predsjednik Vlade FBiH je izjavio: Očekujem da i drugi proizvodi Energoinvesta dobiju ovaj certifikat.
Više od deset godina ranije, premijerka Velike Britanije Margareta Tačer je rekla: Kvalitet je kada se vrati kupac, a ne proizvod. Znači kvalitet je povjerenje u proizvođača.
Prvi međunarodni standard koji reguliše odnos prema okolini donesen je 1996. godine. Države nastale raspadom Jugoslavije su taj standard različito shvatile. Engl. Environmental Management Systems u Hrvatskoj je prevedeno sa Sustav upravljanja okolišem, kao da organizacija upravlja svojim okolišem, a ne svojim radom koji ima okolinski aspekt. U Srbiji su preveli sa Sistemi upravljanja zaštitom životne sredine, mada riječ zaštita ne postoji u standardu, niti on ima cilj zaštitu (taj cilj ostvaruje država). U Bosni i Hercegovini je prevedeno sa: Sistemi okolinskog upravljanja, tj. to je način, aspekt upravljanja nekim preduzećem. Ovdje se ne radi o razlici u terminima okolina, okoliš, životna sredina i sistem i sustav. To je stvar jezika. Ali pitanje je ko čime upravlja: okolišem, zaštitom ili svojim preduzećem.
Postoji dosta nerazumijevanja smisla ovih standarda. Jedno pitanje: Da li se može certificirati odnos prema okolini menadžmenta fabrike koja prekomjerno zagađuje okolinu, gdje građani protestvuju, čak spriječavaju dovoz sirovina, gdje je inspektor podnio prijavu zbog previsoke emisije, gdje je čak protiv preduzeća pokrenuta sudska tužba?
Da, može. To je pravi trenutak i povod da se certificira sistem okolinskog upravljanja preduzeća. Preduzeću je potrebno povjerenje banke gdje će podići kredit. Potreban mu je mir, rad bez vanjskog pritiska, da može ostvariti proizvodnju koja će mu donijeti prihod i osigurati sredstva za modernizaciju tehnologije kako bi prestalo sa zagađivanjem. Ali, kako imati povjerenje? Ko će vjerovati i trpiti zagađivanje još godinu dana dok preduzeće ne smanji emisiju. Međutim, ukoliko je menadžment preduzeća certificiran po standardima sistema okolinskog upravljanja, to znači da preduzeće ima cilj i rokove zadovoljavanja okolinskog zakonodavstva, da zna na koji način će to postići, da su određeni rokovi i faze osiguranja sredstava i nabavke tehnologije. Certifikat je sredstvo povjerenja. I banke i građani i vlast bi trebalo da imaju povjerenja u certifikat, te da se čak aktivno uključe u proces sanacije zagađivanja, umjesto da protestvuju.