ODRŽIVI RAZVOJ: "KO ČEPRKA PO BOSNI I HERCEGOVINI?“  

Posted by Aleksandar Knezevic in ,

Naziv ove rubrike je životna sredina. Šta je to životna sredina? Je li to ono što se kaže ekologija? Nije! U našoj praksi životna sredina je riječ srpskog jezika za ono što na engleskom kaže environment. Na hrvatskom jeziku se za to od 1992. godine kaže okoliš, dok se okolinski stručnjaci u BiH ne mogu složiti oko odgovarajućeg termina na bosanskom jeziku – okolina ili okoliš. Naravno, postoji i termin na tuzlanskom jeziku – okolica

Prvo ako govorimo jezikom kojim govorimo a da nas političari ne svrstavaju u etničke skupine, onda životna sredina i okoliš ili okolina nije jedno te isto. Životna sredina je prostor u kojem se živi (naselja, gradovi), a unutar tog prostora postoji radna sredina (radna mjesta). Termin okolina ili okoliš obuhvata šira područja, onoliko koliko djeluju utjecaji aktivnosti u životnoj i radnoj sredini.
Pa šta je to životna sredina? To je prirodna osnova uključujući društveno-ekonomski sistem koji se nalazi na istom prostoru. Znači, životna sredina je prostor na kojem se nalaze različiti sistemi kakvi su priroda, društvo, ekonomija. Tome se mogu dodati i tehnika, kvalitet života, religija itd. Niz sistema razvija se u istom prostoru. Svaki sistem ima svoje zakonitosti, te, među njima, s obzirom na to da su u zajedničkom prostoru, postoji konflikt. Znači utjecaj na okolinu nije utjecaj samo na prirodu, nego (nepovoljan) utjecaj na prirodu, društvo, ekonomiju, lične ciljeve i želje, državne interese…
Stoga razvoj svih tih sistema mora biti održiv; da razvoj jednog sistema ne ometa (značajno) razvoj drugog sistema. Tako se dolazi do pojma održivi razvoj.
Odgovorih da ne znam
Pitao jednom autora ovih redaka prof. Orest Fabris iz Splita: “Znaš li šta je to održivi razvoj?” Pošto sam znao da on zna da sam ja jedini Jugoslaven koji je pripremao prvu svjetsku konferenciju o održivom razvoju održanu u Rio de Ženeiru 1992. godine, odgovorih da ne znam.
“Niko ne zna šta je to održivi razvoj”, odgovori mi, “ali kad se primjenjuje, daje odlične rezultate!” Izvanredna definicija. Doista, postoji ogroman broj definicija održivog razvoja i još veći broj indikatora (pokazatelja) održivog razvoja, što ukazuje na nepostojanje jedinstvene definicije.
Pa kako onda planirati održivi razvoj kad se ne zna šta je to? Održivi razvoj traži holistički (sveobuhvatan) pristup. Postoje dva načina rješavanja problema – ličnih, porodičnih, gradskih, svjetskih. Prvi način je rješavanje jednog po jednog problema, pri čemu kad se riješi jedan, nastaju najmanje dva nova problema (tako rade nesređeni građani i loše vlade). Ukoliko se na papiru napravi lista svih problema i svi zajednički sagledaju sve i nađe rješenje, onda je to održivo rješenje.
Koji su uzroci neodrživosti? Konflikt razvoja društveno-ekonomskog sistema i prirodnih zakonitosti. Najveći broj definicija održivog razvoja nastoji dati upute za rješenje konflikta između ova dva sistema. Za razliku od njih, prof. Zoran Trputec iz Mostara problem neodrživosti razvoja vidi samo u društvenom sistemu – odnosi unutar društva, po njemu, uzrokuju neodgovarajuće odnose prema prirodi. I on koristi termin “humani održivi razvoj”.

Komšije i susjedi kompliciraju

Kakvo je stanje humanog održivog razvoja u BiH? Očito komplicirano. Kroz cijelu istoriju Bosne i Hercegovine naše komšije i naši susjedi su nam komplicirali situaciju. Nakon velike Šizme (raskola hrišćanstva u dvije vjere) u 11. stoljeću, i dolaskom Osmanlija u 15. stoljeću u BiH nastaju tri vjere. I onda nastaje podvala – vjere se izjednačavaju s nacijama, riječ nacija se pogrešno shvata pa nastaju tri naroda, a raspadom Jugoslavije i tri jezika.
Šta je to nacija? Je li to narod? Ne, ccc, jok! (Sada na tri jezika!) Nacija znači država. U Hrvatskoj se United nations prevodi sa Ujedinjeni narodi, što je pogrešno. Ispravno je Ujedinjene države. UN čine države, a ne narodi. Postoje mnogoljudni narodi kakvi su Kurdi, koji nemaju svoju državu, jer žive u četiri države i njih u UN-u predstavljaju četiri vlade (Turska, Sirija, Irak i Iran).
A šta su to onda Bošnjaci, Hrvati i Srbi (abecednim redom)? To su etničke skupine koje su se istorijski profilirale zahvaljujući vjeri (religiji) – islamskoj, katoličkoj, pravoslavnoj.
A kojim jezikom se govori u BiH? Vjersko-etničke vođe se zalažu da pravoslavni govore srpskim, katolici hrvatskim, muslimani bosanskim. Naravno, pogrešno. Bosanskim jezikom govore građani Bosne i Hercegovine, a dopušteno je – ko to želi – da se služi i hrvatskim i srpskim jezikom.
A šta su to nacionalne stranke, izmišljene i uspostavljene u vrijeme kad je Savez komunista digao ruke od države, kada je izgubio svoju idejnost, kad se idejnost države više nije mogla graditi na bazi partizanskih filmova.

Apsurd nacionalnih stranaka
Ako nacija znači država, onda su nacionalne stranke u stvari stranke koje se zalažu za državu. Koju državu? Pa valjda za državu u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Ovdje ima neka čudna stvar. Hitler nije bio Nijemac, Staljin nije bio Rus. Poistovjetili su se s državama u kojima su živjeli, pa su se ne baš lijepo odnosili prema državama u kojima su rođeni. Sad se može zaključiti kolika je apsurdnost uspostave nacionalnih stranaka u BiH 1990. godine. Ukoliko je artiljerija hardver za rat, onda je osnivanje nacionalnih stranaka bilo softver za “bolje” odvijanje rata. Da nije bilo ovog softvera, građani BiH se ne bi mogli razvrstati u dvije ili tri strane, a bez toga ne bi bilo željenog i planiranog rata.
Tako je bilo i u Jugoslaviji. Po Bosni i Hercegovini su čeprkali oni koji su u njoj rođeni, a živjeli su u susjedstvu ili komšiluku. Oni koji su rođeni u komšiluku i susjedstvu nikad nisu imali neprijateljski stav prema Bosni i Hercegovini, prema Bosancima i Hercegovcima. Kosovsku krizu su najviše prouzrokovali oni koji su napustili Kosovo i žive u Beogradu.
Kako da građani Bosne i Hercegovine žive održivo. Za to postoje dva uvjeta. Prvi, da žele živjeti bolje, i drugi – da zaista žele živjeti bolje. Mnogi će reći da oni žele živjeti bolje. Ali oni zaista moraju željeti da žive bolje. To znači da svaki dan moraju pet minuta više odgovorno razmišljati o svojoj budućnosti i da raditi jedan sat duže. Zajedno s drugim građanima (državljanima) u svojoj državi kao članici svjetske zajednice. Vjera i etnička pripadnost su vrlo značajne privatne stvari.

1 comments

asdf

September 16, 2014 at 2:31 PM

Post a Comment