Bilo je kritike na račun ponašanja vlasti u vezi s okolinom i energijom. Međutim, ne smije se preskočiti činjenica da u ministarstvima ima veoma karakterinih i dobrih stručnih ljudi, o kojima će jednom prilikom također biti riječi. Ali negativan ton radu daju nestručnjaci, posebno loša organizacija ministarstava.
Još je Vladimir Bulatović Vib u svojim aforizmima napisao: “Nesposoban dotle dogura koliko sposobnih odgura.ˮ Situacija u Bosni i Hercegovini je malo drukčija. Treba zaposliti što više nesposobnih, kako bi “mojeˮ sposobnosti bile primijećene. Što iza mene ima više loših, ja sam na višem položaju u hijerarhiji kvaliteta. Jer, kvalitet je relativan. Uostalom ista je situacija i na bh. univerzitetima. Ima nastavnika svjetskog renomea, a s njima na istom fakultetu ima i onih što na tom fakultetu nemaju šta tražiti. Ali, uprosječena većina ih drži. Svaki nesposoban želi da uz njega bude neko još nesposobniji.
Ipak treba spomenuti da je u jednom federalnom ministarstvu uvedena regulativa u vezi energijskog certificiranja zgrada nekoliko godina prije nego što je potekla inicijativa od Evropske komisije. Tako dok se čeka usvajanje seta zakona o energijskoj efikasnosti, u BiH već postoji preko 250 energijskih certifikatora i sedam konsalting firmi u tri grada FBiH koje se bave certificiranjem zgrada. Danas niko ne želi kupiti zgradu ili unajmiti stan, a da ne zna koliko troši energije po kvadratnom metru stana godišnje (50 ili preko 200 kWh).
Svaki put isti scenarij
Najveća blamaža vezana za bh. političare jeste ona u vezi s primanjem pomoći u okviru Konvencije o klimatskim promjenama. I ova konvencija priznaje da su za klimatske promjene odgovorne razvijene zemlje, a da najviše posljedica trpe manje razvijene zemlje. Postoji više mehanizama pomoći zemljama u razvoju, a najznačajniji je “Mehanizam čistog razvojaˮ, po kojem razvijene zemlje dio svojih obaveza u snižavanju emisije stakleničkih gasova mogu realizirati u zemlji u razvoju, ukoliko je to na liniji održivog razvoja te države. Međutim, da bi se takav projekt realizirao, u državi mora postojati nadležno tijelo koje bi ga odobrilo.
Da bi naše vlasti saznale kako se uspostavlja takvo tijelo, u okviru jednog međunarodnog projekta održan je odgovarajući seminar. Kako vlasti nisu reagirale (a seminar je bio u korist države BiH), dakle nisu se odazvale, organiziran je drugi seminar, zatim treći, četvrti, peti te šesti. Šest istih seminara. I svaki put isti scenarij: neki ministar ili njegov zamjenik otvori skup drhtavim glasom (jer mu nije jasno šta to govori) i čim televizijske ekipe završe svoj posao, on napušta seminar. Za njim cijela njegova svita. Nakon ručka, seminar napuštaju privrednici i predstavnici privrednih komora. U popodnevnom dijelu seminara učestvuju samo članovi konsultantskih firmi i nevladinih organizacija, koji to znaju i bez seminara. I na kraju, slijedi razočaranost stranih eksperata: “Naša vlada snosila je troškove, mi smo prekinuli naše poslove da vam to objasnimo, a niko od relevantnih nije htio da sluša…ˮ
Jednostavno, naše rukovodioce nije briga za neki iskorak. Oni rade za plaću, a ne za tamo neku zaštitu okoline ili za suzbijanje klimatskih promjena.
Po ovom mehanizmu, dobije se cca 15 posto vrijednosti projekta bespovratnih sredstava (na primjer za malu hidroelektranu, čime se smanjuje rizik investiranja). Posebno je bio interesantan i vrlo isplativ projekt hvatanja metana iz jednog rudnika mrkog uglja u jednom gradu 80 km sjeverno od Sarajeva. Projekt bi se čak sa svih 100 posto sredstava realizirao iz odgovarajućeg međunarodnog izvora, osnovalo bi se preduzeće od domaćih ljudi i ostvarilo bi se grijanje jedne trećine grada Zenice. Bez ijedne marke domaćeg novca u vrijednosti investicija! No, iako je bilo obećavano (“obećavatiˮ je kod nas neograničeno trajni glagol!), to tijelo nije uspostavljeno i projekt je propao.
Ovo tijelo osnovano je tek 2011. godine, godinu prije isteka djelovanja protokola iz Kjota, tj. godinu prije prestanka funkcioniranja ovog sistema finansiranja. Nekoliko bh. projekata ipak je uskočilo u posljednji čas. Tijelo je osnovano na način da je Evropska komisija u Sarajevu angažirala eksperta iz Bugarske da napravi uputstvo za njegovo formiranje. Ekspert je došao do mene i ja sam mu dao tekst prijedloga koji je nekoliko puta poslan vlastima. On ga je preveo na engleski i predao. Zatim je s engleskog preveden na neki od domaćih jezika i tijelo je osnovano. Ko vjeruje domaćim ekspertima – magarac bio!
Novi mehanizmi
Po isteku perioda djelovanja protokola iz Kjota (nakon 2012. godine) uspostavljeni su novi mehanizmi i sa znatno više novca. Kada sam to saznao, poslao sam e-mail nadležnom licu u nadležnom državnom ministarstvu i pitao šta Bosna i Hercegovina radi na tom planu. Iako je bio na službenom putu, čak na drugoj strani zemaljske kugle, brzo mi je odgovorio da se u Bosni i Hercegovini ništa ne radi na tome.
Međutim, istražujući dalje došao sam do saznanja da je Vijeće ministara potpisalo ugovor s jednom agencijom UN-a koja će napraviti projekt korištenja ovih sredstava. Ne krivim ovdje kontaktirano lice u ministarstvu. Vjerovatno ga niko nije ni izvjestio, jer do potpisivanja ugovora nije došlo zahtjevom Vijeća ministara, nego ponudom međunarodne organizacije koja snosi troškove. Vjerujem da niko od stručnih radnika i savjetnika iz Vijeća ministara ne zna da objasni te mehanizme, iako kod sebe imaju završenu studiju.
Ugovorna međunarodna organizacija sačinila je program niskokarbonskog razvoja BiH i organizirala dvije prezentacije s diskusijom – u Sarajevu i Banjoj Luci. Bio sam na oba sastanka, a na njemu su bili prisutni predstavnici svih relevantnih ministarstava, elektroprivrednih organizacija i dr.
Čitaoci koji su bliski menadžmentu u elektroprivrednim organizacijama mogu ih pitati šta oni očekuju od strategije koja čeka na usvajanje od Vijeća ministara. Sigurno neće dobiti odgovor, jer u BiH problematika okoline i suzbijanja klimatskih promjena još nije došla do nivoa najvišeg menadžmenta javnih preduzeća.
Rukovodstva vode ekonomiju, a za okolinu i klimatske promjene zaduženi su referenti (srećom kvalifikovani).
Još je Vladimir Bulatović Vib u svojim aforizmima napisao: “Nesposoban dotle dogura koliko sposobnih odgura.ˮ Situacija u Bosni i Hercegovini je malo drukčija. Treba zaposliti što više nesposobnih, kako bi “mojeˮ sposobnosti bile primijećene. Što iza mene ima više loših, ja sam na višem položaju u hijerarhiji kvaliteta. Jer, kvalitet je relativan. Uostalom ista je situacija i na bh. univerzitetima. Ima nastavnika svjetskog renomea, a s njima na istom fakultetu ima i onih što na tom fakultetu nemaju šta tražiti. Ali, uprosječena većina ih drži. Svaki nesposoban želi da uz njega bude neko još nesposobniji.
Ipak treba spomenuti da je u jednom federalnom ministarstvu uvedena regulativa u vezi energijskog certificiranja zgrada nekoliko godina prije nego što je potekla inicijativa od Evropske komisije. Tako dok se čeka usvajanje seta zakona o energijskoj efikasnosti, u BiH već postoji preko 250 energijskih certifikatora i sedam konsalting firmi u tri grada FBiH koje se bave certificiranjem zgrada. Danas niko ne želi kupiti zgradu ili unajmiti stan, a da ne zna koliko troši energije po kvadratnom metru stana godišnje (50 ili preko 200 kWh).
Svaki put isti scenarij
Najveća blamaža vezana za bh. političare jeste ona u vezi s primanjem pomoći u okviru Konvencije o klimatskim promjenama. I ova konvencija priznaje da su za klimatske promjene odgovorne razvijene zemlje, a da najviše posljedica trpe manje razvijene zemlje. Postoji više mehanizama pomoći zemljama u razvoju, a najznačajniji je “Mehanizam čistog razvojaˮ, po kojem razvijene zemlje dio svojih obaveza u snižavanju emisije stakleničkih gasova mogu realizirati u zemlji u razvoju, ukoliko je to na liniji održivog razvoja te države. Međutim, da bi se takav projekt realizirao, u državi mora postojati nadležno tijelo koje bi ga odobrilo.
Da bi naše vlasti saznale kako se uspostavlja takvo tijelo, u okviru jednog međunarodnog projekta održan je odgovarajući seminar. Kako vlasti nisu reagirale (a seminar je bio u korist države BiH), dakle nisu se odazvale, organiziran je drugi seminar, zatim treći, četvrti, peti te šesti. Šest istih seminara. I svaki put isti scenarij: neki ministar ili njegov zamjenik otvori skup drhtavim glasom (jer mu nije jasno šta to govori) i čim televizijske ekipe završe svoj posao, on napušta seminar. Za njim cijela njegova svita. Nakon ručka, seminar napuštaju privrednici i predstavnici privrednih komora. U popodnevnom dijelu seminara učestvuju samo članovi konsultantskih firmi i nevladinih organizacija, koji to znaju i bez seminara. I na kraju, slijedi razočaranost stranih eksperata: “Naša vlada snosila je troškove, mi smo prekinuli naše poslove da vam to objasnimo, a niko od relevantnih nije htio da sluša…ˮ
Jednostavno, naše rukovodioce nije briga za neki iskorak. Oni rade za plaću, a ne za tamo neku zaštitu okoline ili za suzbijanje klimatskih promjena.
Po ovom mehanizmu, dobije se cca 15 posto vrijednosti projekta bespovratnih sredstava (na primjer za malu hidroelektranu, čime se smanjuje rizik investiranja). Posebno je bio interesantan i vrlo isplativ projekt hvatanja metana iz jednog rudnika mrkog uglja u jednom gradu 80 km sjeverno od Sarajeva. Projekt bi se čak sa svih 100 posto sredstava realizirao iz odgovarajućeg međunarodnog izvora, osnovalo bi se preduzeće od domaćih ljudi i ostvarilo bi se grijanje jedne trećine grada Zenice. Bez ijedne marke domaćeg novca u vrijednosti investicija! No, iako je bilo obećavano (“obećavatiˮ je kod nas neograničeno trajni glagol!), to tijelo nije uspostavljeno i projekt je propao.
Ovo tijelo osnovano je tek 2011. godine, godinu prije isteka djelovanja protokola iz Kjota, tj. godinu prije prestanka funkcioniranja ovog sistema finansiranja. Nekoliko bh. projekata ipak je uskočilo u posljednji čas. Tijelo je osnovano na način da je Evropska komisija u Sarajevu angažirala eksperta iz Bugarske da napravi uputstvo za njegovo formiranje. Ekspert je došao do mene i ja sam mu dao tekst prijedloga koji je nekoliko puta poslan vlastima. On ga je preveo na engleski i predao. Zatim je s engleskog preveden na neki od domaćih jezika i tijelo je osnovano. Ko vjeruje domaćim ekspertima – magarac bio!
Novi mehanizmi
Po isteku perioda djelovanja protokola iz Kjota (nakon 2012. godine) uspostavljeni su novi mehanizmi i sa znatno više novca. Kada sam to saznao, poslao sam e-mail nadležnom licu u nadležnom državnom ministarstvu i pitao šta Bosna i Hercegovina radi na tom planu. Iako je bio na službenom putu, čak na drugoj strani zemaljske kugle, brzo mi je odgovorio da se u Bosni i Hercegovini ništa ne radi na tome.
Međutim, istražujući dalje došao sam do saznanja da je Vijeće ministara potpisalo ugovor s jednom agencijom UN-a koja će napraviti projekt korištenja ovih sredstava. Ne krivim ovdje kontaktirano lice u ministarstvu. Vjerovatno ga niko nije ni izvjestio, jer do potpisivanja ugovora nije došlo zahtjevom Vijeća ministara, nego ponudom međunarodne organizacije koja snosi troškove. Vjerujem da niko od stručnih radnika i savjetnika iz Vijeća ministara ne zna da objasni te mehanizme, iako kod sebe imaju završenu studiju.
Ugovorna međunarodna organizacija sačinila je program niskokarbonskog razvoja BiH i organizirala dvije prezentacije s diskusijom – u Sarajevu i Banjoj Luci. Bio sam na oba sastanka, a na njemu su bili prisutni predstavnici svih relevantnih ministarstava, elektroprivrednih organizacija i dr.
Čitaoci koji su bliski menadžmentu u elektroprivrednim organizacijama mogu ih pitati šta oni očekuju od strategije koja čeka na usvajanje od Vijeća ministara. Sigurno neće dobiti odgovor, jer u BiH problematika okoline i suzbijanja klimatskih promjena još nije došla do nivoa najvišeg menadžmenta javnih preduzeća.
Rukovodstva vode ekonomiju, a za okolinu i klimatske promjene zaduženi su referenti (srećom kvalifikovani).