NE ZNA NIŠTA, A PATRIOT  

Posted by Aleksandar Knezevic in

Dan prije pisanja ovog priloga završeno je četvrto savjetovanje o energiji u Bosni i Hercegovini (održano u Neumu od 25. do 27. septembra), na kojem su učestvovali predstavnici iz desetak država. Drugog dana savjetovanja obrušila se lavina neraspoloženja prema državim rukovodiocima na svim nivoima, zbog njihovog neangažiranja ili pogrešnog vođenja pojedinih procesa vezanih za tranziciju društva ka nekarbonskoj energiji.

Još prije nove ere Julije Cezar je kazao da nije lijepo pisati u prvom licu i za sebe je pisao “miˮ. I ovdje potpisani izbjegava da piše u prvom licu. Ali se ovaj put nije držao tog pravila.
U doba hladnog rata, prije pada socijalizma, bili su popularni vicevi iz serije “Radio Erevan vam odgovara“. Pričalo se da to izmišlja neki centar na Zapadu u okviru programa rušenja socijalizma. Tako, na primjer, slušalac zove Radio Erevan i pita: “Je li istina da se u centru Moskve na Crvenom trgu besplatno može parkirati automobil?ˮ Radio mu odgovara: “Da, to je istina, ali nije riječ o Crvenom trgu u Moskvi, nego o Nevskom prospektu u Lenjingradu. I ne radi se o automobilu, nego o biciklu. I nije riječ o parkiranju, nego o krađi.ˮ
Kod nas bi ovaj vic glasio: “Je li tačno da je prije nekoliko mjeseci ministar za energiju jednog entiteta izjavio da Bosna i Hercegovina u procesu približavanja Evropskoj uniji do 2020. treba proizvesti 20 posto električne energije iz obnovljivih izvora?ˮ Odgovor Radio Erevana bi glasio: “Da, to je tačno, ali ne radi se o električnoj energiji, nego ukupnoj energiji. I ne radi se o 20 posto, nego 40 posto. I nije riječ o proizvodnji, nego o potrošnji energije.ˮ

Lavina neraspoloženja
Dan prije pisanja ovog priloga završeno je četvrto savjetovanje o energiji u Bosni i Hercegovini (održano u Neumu od 25. do 27. septembra), uz učešće predstavnika desetak država. Drugog dana savjetovanja obrušila se lavina neraspoloženja prema državnim rukovodiocima na svim nivoima, zbog njihovog neangažiranja ili pogrešnog vođenja pojedinih procesa vezanih za tranziciju društva ka nekarbonskoj energiji. I dobih zadatak da napišem ovaj prilog. A bit će ih još, jer materijala, nažalost, ima mnogo.
Ministri u Bosni i Hercegovini nakon svakih izbora skaču s pozicije na poziciju, iz jedne strukovne oblasti u drugu. To po sebi ne bi bilo tragično, jer imaju pomoćnike ministra koji su zaduženi i pretežno stručni za pojedine oblasti. No, ministri ne žele afirmirati svoje pomoćnike, jer se lično žele slikati na televiziji. I onda nešto nauče od svojih pomoćnika te, po pravilu gluhih telefona, informiraju javnost, kao što to učini prethodno spomenuti ministar.
Dvije godine prije raspada SFR Jugoslavije bio sam predstavnik te države na projektu malozagađujućeg sagorijevanja ugljeva u okviru Evropske ekonomske komisije UN-a. Često sam bio na putu, ili u Ženevi ili u Kaknju. U Ženevi sam upoznao mnogo ljudi i za vrijeme rata s njima uspostavio vezu pa su mi u opkoljeno Sarajevo stizali dokumenti međunarodnih organizacija. Odmah nakon rata dobio sam pismo iz Ženeve: žele Bosni i Hercegovini dati nepovratnih 1,5 do 2,5 miliona dolara za uspostavu demonstracione zone energijske efikasnosti (jedan grad u državi u kojem se primjenjuju nove energijske tehnologije, organizacija, zakonodavstvo). Takve su zone već bile uspostavile Slovenija u Mariboru, Hrvatska na Krku, Bugarska u Garbovu itd. Napisali su mi ime predstavnika Bosne i Hercegovine pri EEK UN-a kojem je ponuda više puta otišla, ali bez odgovora, bez stava vlasti u BiH.

Izvini, eno televizije
Na jednom prijemu povodom nekog otvaranja sretoh jednog entitetskog ministra za energiju i počeh priču o mogućnosti uspostave demonstracione zone energijske efikasnosti. I o dobijanju nešto novca za to. Upola priče ministar reče: “Izvini, eno televizijeˮ, i odjuri da se slika. Ne vidjeh ga više nekoliko narednih godina.
Godine 1999. zamoliše me iz jedne agencije UN-a da pomognem u komunikaciji kako bi Bosni i Hercegovini bilo poklonjeno 5,5 miliona dolara za zamjenu tehnologija u industriji, da se isključe supstance koje ugrožavaju ozonski sloj. Tada su na nivou države bila samo tri ministarstva. I kako je to već ranije bilo dogovoreno, prime nas u Ministarstvu vanjskih poslova. Ekspert agencije, jedan Mađar, ispriča da su, prema Konvenciji o zaštiti ozonskog sloja, razvijene zemlje odgovorne za stanjivanje ozonskog sloja, da one treba da zamijene tehnologije u svojim zemljama te da u potpunosti snose troškove zamjene tehnologija u zemljama u razvoju. Imali su procjenu koje su to fabrike u Bosni i Hercegovini i koliko sredstava treba.
Predstavnik Ministarstva se zahvali i preuzme obavezu da će BiH pismeno potvrditi da prihvata projekt. Po povratku u svoj ured, ekspert agencije još pošalje i fax-poruku da rekapitulira dogovor. Ali iz Bosne nije dobio nikakav odgovor. Ekspert agencije onda ponovno dođe u to ministarstvo (ali ga primi druga osoba), priča se ponovi i opet bez rezultata. Onda ekspert dođe treći put (primi ga treća osoba), sve se ponovi i opet bez rezultata. Onda se sjetih da dobro poznajem pomoćnika ministra kojeg sam prije više od deset godina pomalo bezuspješno branio kada je bio optužen jer je išao da vidi Ajatollaha Homeinija i zbog toga dobio više godina zatvora. On nas lijepo primi, čak pozva televiziju da nas slika. Ali i dalje bez akcije ministarstva.

Diže ruku “zaˮ
Ima i ova priča veze s Radio Erevanom. Nazvao slušalac Radio Erevan i pita: “Kod nas u Rusiji tri radnika dobila otkaz. Jedan dolazio na posao na vrijeme, drugi prije vremena, a treći uvijek kasnio. I sva trojica dobiše otkaz. Kako je to moguće?ˮ “To je mogućeˮ, odgovara radio Erevan. “Onaj što je kasnio na posao, on je subverzivni element. Onaj što je dolazio ranije je špijun. A onaj što je dolazio na vrijeme ima švicarski sat.ˮ
Kod nas bi ta priča tekla ovako:
Nazove čovjek radio stanicu i pita: “Kod nas u ministarstvu zaposlili tri čovjeka. Prvog na položaj stručnog savjetnika, a ništa ne zna raditi. Drugog da bude šef delegacije u pregovorima sa EU, a ne zna engleski. A trećeg da organizira službu, a nema nikakvog smisla ni znanja za organizaciju. Kako je to moguće?ˮ A radio mu odgovara: “To je moguće. Onaj ko ne zna ništa, on je patriot. Onaj što ne zna engleski a pregovara sa EU ima puno povjerenje u naše prijatelje u EU. Onaj koji treba da organizira posao a nema pojma o organizaciji član je glavnog odbora stranke na vlasti…ˮ
Do sada sam od stranih eksperata dvaput informiran da šef bh. delegacije na pregovorima u vezi s energijom i njezinim utjecajem na okolinu ne zna engleski. Priča mi stranac, bio je prijedlog nepovoljan za BiH, a naš angloneznanac diže ruku “zaˮ. Ovaj stranac mu priđe i počne objašnjavati kako je to nepovoljno za BiH. A ovaj naš se samo smješka i ljubazno govori “yes, yesˮ.

0 comments

Post a Comment