ENERGIJA I OKOLINA  

Posted by Aleksandar Knezevic in


Loša energetsko-tehnološka efikasnost zemalja Centralne i istočne Evrope manje je posljedica tehničko-tehnoloških uslova tih zemalja, a znatno više društvene (državne) neefikasnosti u korištenju energije.
U praksi postoje četiri vrste energetičara. Prvi su oni koji vade energente iz zemlje ili ih uvoze u zemlju. U našim uslovima to su rudari uglja, odnosno uvoznici nafte ili prirodnog gasa (obezbjeđenje primarnih energenata). U drugu grupu spadaju oni koji se bave transformacijom primarnih energenata u obliku energije koji je bliži korisnoj upotrebi i koji se može lakše transportovati. Ovdje spadaju termoelektrane i rafinerije. U svijetu u ovu grupu spadaju i oni koji se bave oplemenjivanjem (povećanjem kvalitata) ugljeva. U treću grupu spadaju oni koji se bave transportom energenata do mjesta potrošnje (prenos električne energije, transport gasa produktovodima, prevoz uglja-finalni oblici energije). Na kraju u četvrtoj grupi su oni koji se bave korištenjem finalnih oblika energije kao novčane vrijednosti. Da bi ovi energetičari mogli da se bave energetikom postoje i proizvođači opreme za energetsku konverziju. Na kraju, kako bi svi ovi energetičari i proizvođači energetske opreme mogli skladno funkcionisati postoji država koja vodi energetsku politiku.



Energetika ima ogromni uticaj na životnu okolinu, u prvom redu pozitivan jer povećava temperaturu prostora gdje čovjek živi i radi; povećava količinu svjetlosti; vrši rad; razmišlja umjesto čovjeka. Ima i veliki negativni uticaj: toplotno zagađivanje vodotokova, zakiseljavanje atmosfere i tla, a kroz emisiju karbon-dioksida utiče na klimatske promjene. Stoga država vodi i okolinsku politiku. U koliko država obje ove politike vodi integralno, ona vodi politiku održive energetike, a u okviru prakse održivog razvoja.

ENERGETSKA POLITIKA I PRAKSA U EVROPI
Kako su dvije karakteristične manifestacije energije – korist i štetni uticaji na okolinu, tako rezultirali energetske politike jedne države mogu se mjeriti pomoću ovih veličina. Uvedena je mjera koja se naziva eko-efikasnost, gdje ovo eko predstavlja i ekonomiju i ekologiju. U oblasti energetike eko-efikasnost se mjeri odnosom nacionalnog dohodka države (GDP) i emisije sumpordioksida, doskora polutanta br. 1 u atmosferu. Sačinjen je pregled eko-efikasnosti većeg broja evropskih zemalja za 1992. godinu, iz koga je vidljiva ogromna diskrepancija između zemalja tržne i zemalja centralno planske privrede. Dok jedna grupa država od energije prvi novac, dotle druga grupa proizvodi zagađivanje vazduha. Loša energetsko-ekološka efikasnost zemalja centralne i istočne Evrope manje je posljedica tehničko tehnoloških uslova tih zemalja, a znatno više društvene (državne) neefikasnosti korištenja energije.
Pokazatelji govore da je prethodna Jugoslavija bila u nešto povoljnijem položaju u odnosu na prosjek bivših socijalističkih zemalja. Međutim, unutar Jugoslavije Bosna i Hercegovina je imala eko-efikasnost veoma lošu. Samo je Bugarska imala nižu u Evropi. To je bila posljedica mjesta u BiH u jugoslovenskoj privredi. BiH je naime sa 18 posto jugoslavenskog stanovništva, učestvovala sa 13 posto u jugoslavenskom društvenom proizvodu, a sa 28 posto u zagađivanju (ne zagađenju kako je ovaj podatak bio na nekoliko mjesta pogrešno interpretiran) vazduha sa SO2. Bosni i Hercegovini je mogla biti dodjeljena ovakva uloga jer je imala svega 6 posto naučnog potencijala Jugoslavije, te je na strategiju razvoja više uticala politika, a manje pamet.

KAKO DRŽAVA UPRAVLJA ENERGETIKOM
U zemljama tržišne privrede, država, naravno upravlja energetikom, jer je to jedan od najvažnijih faktora razvoja. Ona to čini, isto kao i na drugim poljima – tržišnim mehanizmima. Država ne donosi odluke o sferi energetike, ali donosi pravila igre. Država uvodi ekonomske instrumente u oblasti energetike i to dvije grupe – instrumente tipa batina i instrumente tipa mrkva. Batinom se podstiće smanjenje utroška energenata, a mrkvom se pomaže potrošačima da na povećanje cijena energenata odgovore povećanom efikasnošću korištenja energije. Svodi se na to da u oblasti energetike postoje dva pravila:
1. cijena energenata treba stalno da raste i da su projekcije rasta cijena poznate kupcima energenata i
2. troškovi dobivanja i korištenja energije ne smiju da rastu.
Prvi zahtjev je posljedica činjenice da se moraju štedjeti energetski resursi za potrebe budućih generacija i da potrošač energetike treba da plati okolinske štete i troškove njihove sanacije. Drugi zahtjev je posljedica želje da povećane cijene energenata ne uspore razvoj, odnosno ne izazovu inflatorna kretanja. Da bi pomogla potrošačima energije da ne odgovore na drugi zahtjev, država uvodi ekonomske podsticaje povećanje energetske efikasnosti (poreska politika, carine i sl.). Time se ubrzava tehnološki razvoj, kako u sferi proizvodnje energetske opreme, tako i u sferi korištenja energije. Odgovor potrošača na povećane cijene prati se pomoću koeficijenta cjenovne elastičnosti. U koliko je on jednak -1, znači da se utrošak energenata smanjio u datom periodu onoliko puta koliko su povećane cijene energenata. U koliko je on jednak nuli, znači da tržište ne reaguje smanjenjem potrošnje energenata na povećane cijene. Zemlje tržišne privrede imaju koeficijent -1, a zemlje koje su imale centralno planske privrede oko -0,2.

KUDA IDE SVJETSKA ENERGETIKA?
Prvi značajni odgovor razvijenog dijela svijeta u smislu racionalizacije potrošnje energije desio se nakon dvije naftne krize, kada je izvršena internacionalizacija troškova povećanja energetske efikasnosti, tj. kada su troškovi bili prebačeni na one zemlje u razvoju koje ne raspolažu značajnim resursima nafte. Drugi izazov bio je izazvan zakiseljavanjem atmosfere (zbog sumpora u fosilnim gorivima), a treći klimatskim promjenama izazvanim emisijom ugljendioksida nastalom u sagorjevanju fosilnih goriva.
To je dovelo do toga da je posljednjih godine u svijetu prava eksplozija realizovanih i potencijalnih tehničko-tehnoloških rješenja za smanjenje potrošnje energije, kao i supstitucije jednih energenata drugim i to sve bez usporavanja razvoja. Evo nekih konstatacija u prilog ovoj tvrdnji:
Svjetski panel za klimatske promjene (organ UN) je bio 1992. godine prognozirao porast globalne emisije CO2 sa 36 biliona tona godišnje 1992. godine na 128 biliona tona 2100-te godine, da bi tri godine kasnije u svom izvještaju iz decembra 1995. dao radikalno drugačiju prognozu – da će emisija CO2 2050-te godine iznositi samo 15 biliona tona, a do 2100-te godine pasti na samo sedam biliona tona. Ovo je posljedica novih i izvanrednih mogućnosti substitucije fosilnih goriva i mjera za poboljšanje efikasnosti korištenja energije;
Zemlje OECD-a su postavile sebi zadatak da u narednih 40 godina snize potrošnju energije za 40 posto. UNEP i Svjetska banka za obnovu i razvoj su 1995. godine postavili cilj da se 2020. godine 40 posto globalne energije svijeta ostvaruje iz obnovljivih resursa, a putem podsticaja malog privatnog biznisa itd.
S obzirom na aktuelnost klimatskih promjena, posebno iz obaveza iz Rio-konferencije o okolini i razvoju 1992., industrijski razvijene zemlje su dobile konkretne zadatke u pogledu sniženja emisije CO2. Cijeni se da one moraju da ulože 100 do 150 američkih dolara po toni snižene emisije CO2. Radi se o relativno visokim ulaganjima, jer su ove zemlje iscrpile poznate mogućnosti dalje racionalizacije potrošnje energije. Međutim sretna je okolnost (za njih) da se u bivšim socijalističkim zemljama može isto sniženje postići s znatno nižim ulaganjima, a efekat na atmosferu je nezavisan od mjesta sniženja emisije, jer je CO2 globalna zagađujuća materija. Ovo je prvo iskoristila Poljska, ponudivši razvijenim zemljama da svoju planetarnu obavezu mogu jeftino ispuniti u poljskoj. Ponuda je prihvaćena i u Poljskoj su u toku značajna strana ulaganja u povećanje energetske efikasnosti. Iz ovog razloga stalno niću novi svjetski programi za podršku povećanja energetske efikasnosti zemljama u razvoju, posebno zemljama u tranziciji društveno-ekonomskog sistema.

KUDA IDE BH ENERGETIKA?
Za razliku od svjetske energetike, u predratnom periodu kod nas su energetičarima smatrani samo oni iz druge grupe ovog zanimanja, posebno iz Elektroprivrede. Elektroprivreda je, nesumljivo, bila najorganizovanija karika u lancu. Imala je najbolje kadrove. Stoga se država najčešće obraćala Elektroprivredi da joj pomogne u vodenju energetske politike. Kako smo onda, tako i danas, živjeli u odsutnosti tržišne privrede, razvoj vrjednovali porastom industrijske proizvodnje, a država nikad nije investirala u racionalizaciju potrošnje energije, energetska politika mogla se opisati sljedećom maksimom: Energija je najskuplja kada je nema; stoga moramo uvijek biti spremni da proizvedemo više energije nego što njeni potrošači mogu da je bace u okolinu.
Naravno niko nije mogao da plati onoliko energije koliko može da je baci, a niko ga ne uči kako da racionalno troši energiju; niko ga ne stimuliše; niko mu ne pomaže.
Dolazilo je (a navika je ostala do današnjih dana) od mrtve trke između isporučilaca energije i potrošača energije, čija je posljedica osiromašenje i jednih i drugih, pri čemu ceh te politike ne plaćaju svi podjednako. Manje organizovane i politici manje mile karike ovog lanca teže prolaze (npr. rudnici uglja), koji u takvim uslovima još više snižavaju svoju poslovnu efikasnost i dodatno pogoršavaju funkcionisanje energetskog, a time i privrednog sistema. U takvim uslovima energetičari četvrte grupe gotovo da i ne postoje. Preduzeća smatraju obezbjeđenje energije fiksnim troškom na koga niko ne može da utiče (osim države ako bi snizila cijenu energenata). Kolika je potrošnja po jedinici vrijednosti proizvodnje (osnovni parametar energetske efikasnosti), vrlo često se ne prati. Naravno u takvim uslovima siromaše i građani, a njihova država zaostaje u privrednom razvoju za svijetom.
Šta danas? Treba se okrenuti budućnosti i od energije praviti blagostanje – komfor, proizvode, novac. Međutim, ovdje postoje dvije barijere: barijera starih navika o značaju, ulozi i položaju energetike i barijera znanja. Prvu barijeru i njene nosioce srušiće tržište i njegova otvorenost prema svijetu. Svijet neće u cijeni proizvoda uvažavati energetsku (ni bilo kakvu drugu) pretjeranu neefikasnost. Neefikasnost će neko vrijeme da prouzrokuje nizak životni standard, biće štrajkova, građani će se buniti, pa će nosioci neefikasne energetske politike morati otići.
Što se znanja tiče, ono se odmah može početi sakupljati. Investicije u ova znanja su vrlo rentabilne. Stoga se treba odmah uključiti u pojedine međunarodne projekte. Zadatak naše države je da ona pristupi odgovarajućim institucijama, što je država u najvećem broju slučajeva i učinila. Ovo je vidljivo iz popisa država kojima su fondovi na raspolaganju gdje su se u 1997. godini najčešće (za razliku od prošle godine) nalazi i ime naše države. Privredna komora bi trebalo da koordinira zainteresovane firme koje bi se htjele baviti inžinjeringom u oblasti energetske efikasnosti, jer bi se preko njih realizovala strana pomoć. Većina privrednih komora u zemljama u razvoju je formirala Poslovne savjete za održivi razvoj u svojim državama, kao mjesto okupljanja privrednoh organizacija zainteresovanih, ne samo za održivu energetiku, nego i za razvoj drugih grana u okviru prakse održivog razvoja.

PREPORUKE DOMAĆINSTVIMA I PREDUZEĆIMA
Svako preduzeće je manje - više potrošač energije. U redosljedu prioriteta koje treba rješavati, vrlo brzo nakon privatizacije doći će na red i pitanje snabdjevanja energijom. Ukoliko je energana preduzeća uništena ili teže oštećena doći će na red i pitanje izbora načina dobivanja energije (kakav sistem i koji energent) Dobar pristup u traženju odgovora je da se smanjenje energetske potrošnje smatra energetskim izvorom, tj. da se na identičan način razmatraju troškovi korištenja pojedinih energenata (ugalj, tečna goriva, gas), kao troškovi racionalizacije potrošnje energije i onda odabere najekonomičnije rješenje. Dobar primjer je iskustvo Hrvatske još iz 1991. godine. Na osnovu raspisanog konkursa, ministarstvo industrije i energetike SR Hrvatske odobrilo je kreditna sredstva za 18 preduzeća za ulaganja u štednju energije. Ovim projektom je postignuta ušteda od 15.900 tona nafte godišnje. Troškovi ulaganja su iznosili 1.485 din. po jednoj toni nafte, dok je cijena uvozne nafte tada bila 3.575 dinara. Kada se govori o troškovima, ovdje se podrazumjevaju ekvivalentni godišnji troškovi, tj. godišnji troškovi eksploatacije postrojenja i godišnji troškovi amortizacije. Samo iznalaženje mogućnosti racionalizacije zahtijeva sveobuhvatnu analizu energetskih troškova, te promjene i u količinama energije i u samim energetskim troškovima.
Bosna i Hercegovine će slijediti svjetske intencije na području energetike, što znači da će cijena energenta stalno rasti. Ovo će podsticati građane ne da se odreknu usluga i komfora, što ih pruža energija, nego da iste efekte postižu smanjenjem nepotrebnih gubitaka energije (kod korištenja usisavača prašine regulisati jačinu usisavača, i ne koristiti ga kad je vrećica puna prašine koja stvara otpor; hladnjak čistiti od ledenih naslaga i povremeno od prašine rebra za odvajanje toplote, kako bi se smanjio otpor protoku toplote; kod grijanja prostora smanjiti gubitke kroz prozore i oko njih; noću koristiti zavjese i roletne: maksimalno koristiti sunčevu energiju koja ulazi kroz prozore). Samo pažljivim rukovanjem uređajima za domaćinstvo može se smanjiti potrošnja energije za 20-30 posto i isto tako smanjiti potrošnja energije za grijanje.

0 comments

Post a Comment